Gramatika engleskog jezika, 'Crna trojka', Onlinerecnik.com

'Crna trojka'

«Crna trojka»: «to be», «to do» i «to have» izazvala je mnogo stresa i mentalne patnje i kod najiskrenijih ljubitelja engleskog jezika.

A stvar je prilično prosta, ne može da bude prostija! Samo je neko morao da objasni do kraja kako i zašto funkcionišu ti glagoli.
Pomenuta tri glagola su po svojoj funkciji pomoćna, što znači da pomažu da se iskaže određena radnja koja se dogodila u nekom vremenu.

Drugim rečima, bez ta tri glagola nemoguće je na engleskom jeziku objasniti da li se nešto događa u ovom trenutku, da li se događa kao uobičajena normalna radnja, da li se dogodilo juče ili u veoma dalekoj prošlosti, da li se dešavalo pre nego što ga je nešto drugo prekinulo, da li je počelo da se dešava u prošlosti pa nastavlja dešava se u sadašnjosti i nastaviće da se dešava u budućnosti, ili će se možda ili sigurno dogoditi u budućnosti.

Dakle, sve što želimo da iskažemo na engleskom jeziku nas neminovno nateruje da shvatimo potpunu funkciju ta tri pomoćna glagola.

Bez njih engleski jezik gubi svaki smisao.

Bez njih ne postoji engleski jezik!
Glavni problem koji izgleda niko do sada nije shvatio je to da ova tri glagola, iako su pomoćni, takođe igraju funkciju glavnih glagola.

Drugim rečima, postoje radnje koje treba iskazati u engleskom jeziku upravo tim glagolima, ali u tim slučajevima oni nisu pomoćni glagoli (ne pomažu iskazivanje radnje) nego su glavni glagoli - glavni nosioci radnje i glavni nosioci značenja reči.
Pored toga, dodatni izvor zabune su slučajevi kada se jedan isti glagol (obično je to glagol «to have», nešto ređe i glagol «to do») pojavi u istoj rečenici dva puta.

A pojavi se dva puta iz prostog razloga što nije reč o jednom te istom glagolu, nego jedan od njih igra ulogu pomoćnog glagola, a drugi je glavni glagol.
Prva stvar koju treba imati na umu kada su u pitanju pomoćni glagoli to je da iako oni znače «biti», «činiti» i «imati», jer to je jedini prevod koji mi za njih imamo, kada su u službi pomoćnih glagola oni ne znače to kako ih mi prevodimo.

Kada su pomoćni glagoli, «to be», «to do» i «to have» nemaju značenje «biti», «činiti» i «imati»! Oni kao pomoćni glagoli NIŠTA ne znače! Njihova funkcija kao pomoćnih glagola je da pomognu glavnom glagolu za koji su vezani i uz koji uvek idu.
Druga stvar koju treba imati na umu je sledeća: u svim slučajevima, bez izuzetka, kada su glagoli «to be», «to do» i «to have» pomoćni, oni uvek dolaze na prvo mesto ispred svakog drugog glagola u rečenici.

Stoga, nikada se ne može napraviti greška da se takav jedan pomoćni glagol, makar se i navodno dva puta pojavljivao u istoj rečenici, zameni sa nekim drugim glagolom.
Sada kada smo razjasnili ove dileme i nedoumice, pogledajmo neke primere gde ovi glagoli igraju svoju bitnu dvojaku funkciju.

To bi trebalo automatski da razjasni i obrazovanje glavnih vremena u engleskom jeziku.

Sadašnje prosto vreme



Kao što je već rečeno, pomoćni glagol u ovom vremenu je glagol «to do».

Njegov problem je u tome što je tajanstven i sakriven, te njegova uloga nije tako lako uočljiva.

To se posebno vidi u činjenici da ga nema u potvrdnim rečenicama, a kada treba postaviti pitanje u sadašnjem vremenu taj glagol iznenada izranja naizgled niotkuda.

Ali to nije slučaj da taj glagol dolazi sam od sebe u pitanjima.

To ne bi bilo nimalo u skladu sa strogim pravilima koja važe za neumoljivu englesku gramatiku.

Pomoćni glagol «to do» uvek postoji u svim potvrdim rečenicama, samo što ga mi ne vidimo.
Uzmimo primer sa glavnim glagolom «to work» iz gornje lekcije.

Na prvi pogled rečenica, na primer, glasi ovako:

You work every day.

U toj rečenici ne vidimo nigde postojanje glagola «to do», iako upitna rečenica glasi:

Do you work every day?

Otkud iznenada glagol «to do» u upitnoj rečenici? Odgovor je prilično logičan: on se pojavljuje u toj rečenici iz prostog razloga zato što tu mora da bude.

Upamtite: nijedno vreme se ne može obrazovati ako nema pomoćni glagol! Samim tim pomoćni glagol mora da postoji i u običnoj potvrdnoj rečenici.
Stvar je u tome što se glagol «to do» retko koristi u engleskom jeziku zbog jačine i naglašavanja koji prenosi kada se upotrebljava, pa se zato izbegava u uobičajenom govoru.

Ljudi ga obično izgovaraju kada hoće nešto da naglase i podvuku, ili u stanju ljutine i samoodbrane.
Činjenica da ljudi ne upotrebljavaju glagol «to do» u govoru ne znači da taj glagol ne postoji.

Naprotiv.

On postoji jer mora da u sadašnjem vremenu obavlja svoju funkciju pomoćnog glagola i da pomogne da se izraze sve radnje u sadašnjem vremenu.

Stoga svaka rečenica u sadašnjem vremenu mora da sadrži taj glagol.

Zbog toga gornja rečenica u svim licima glasi ovako:

I (do) work every day.

You (do) work every day.

He/She/It (does) work every day.

We/You/They (do) work every day.

Primetićete da sada u trećem licu nema «workS every day»!? Sada je sasvim jasno zašto nema tog nastavka «s» u trećem licu: zato što ispred glagola «work» (koji je glavni glagol) stoji taj moćni glagol «to do» u svom obliku za treće lice – «does» - i u tom obliku on automatski označava i skreće pažnju na to da je reč o trećem licu.

Upravo otud to famozno slovo «s» u svim rečenicama u sadašnjem vremenu kada govorimo u trećem licu - da on, ona ili ono obavlja neku uobičajenu aktivnost ili radnju.
Zarad lakšeg izgovora došlo je do kombinacije does + glavni glagol.
Otuda svi glavni glagoli u trećem licu sadašnjeg vremena imaju nastavak «s», kao što je slučaj sa glagolom «work» u trećem licu koji postaje «works».

I sada postaje jasno kako i zašto postavljamo upitne rečenice onako kako ih postavljamo u tom vremenu.

Glagol «to do», po pravilu koje već znamo, prilikom obrazovanja upitnih rečenica skače na prvo mesto ispred zamenice, a nakon njega slede zamenica i glavni glagol:

Do I work every day?

Do you work every day?

Does he/she/it work every day?

Do we/you/they work every day?

Obično su odgovori na ta pitanja, bilo da su potvrdni ili odrečni, u skraćenom obliku i glase:

Yes, I do.

No, I don't.

Yes, you do.

No, you don't.

Yes, he/she/it does.

No, he/she/it does not.

Yes, we/you/they do.

No, we/you/they do not.

Pomoćni glagol «to do» pokazuje time svoju moć pomaganja izražavanja radnji u sadašnjem vremenu.

Jer on sam je sasvim dovoljan da izrazi potvrdu da se nešto desilo ili nije desilo.

Kao što sam naglasio, to je skraćeni oblik izražavanja potvrdnih i odrečnih rečenica u ovom vremenu.

One se uvek tako izgovaraju zarad kratkoće, a stvarni pun oblik tih rečenica glasi:

Yes, I do work every day.

No, I do not work every day.

Yes, you do work every day.

No, you do not work every day.

Yes, he/she/it does work every day.

No, he/she/it does not work every day.

Yes, we/you/they do work every day.

No, we/you/they do not work every day.

Prošlo prosto vreme



Ista je stvar u fukciji pomoćnog glagola «to do» u ovom vremenu, jedino što se on ovoga puta pojavljuje u svom prošlom obliku «did».

U slučaju prošlog vremena, ovaj pomoćni glagol se ne razlikuje u licima, nego je u svim licima potpuno isti.

Kao i kod sadašnjeg vremena, uočavamo isti princip.

Zbog njegove jačine ljudi ga koriste u retkim situacijama, ali to ne znači da on ne postoji u potvrdnim rečenicama.

On mora da postoji zato što se nijedno vreme u engleskom jeziku ne može zamisliti bez svog pomoćnog glagola.

Tako imamo sledeće primere:

I (did) work every day.

You (did) work every day.

He/She/It (did) work every day.

We/You/They (did) work every day.

Primetili ste da glavni glagol, u ovom slučaju «work», nema karakterističan nastavak «ed» na kraju.

Zašto je to tako sada postaje jasno.

To je zato što ispred njega stoji pomoćni glagol koji pomaže da se iskaže radnja rada u prošlom vremenu.

U stvari, taj famozni nastavak «ed», koji vam niko nikada nije objasnio, nastao je upravo usled spajanja pomoćnog glagola u prošlom vremenu «did» i svih glavnih glagola koji su pravilni.
Svi pravilni glagoli u prošlom vremenu imaju nastavak «ed» zato što je došlo do stapanja sa pomoćnim glagolom «did».

Naravno, postoje izuzeci za ovo pravilo kada su u pitanju takozvani nepravilni glagoli.

Oni su nepravilni zato što u njihovom slučaju nije došlo do stapanja sa «did» i nisu dobili nastavak «ed» u prošlom vremenu.
I tako, razdvajanjem glavnih glagola od pomoćnog dobijamo upitne rečenice u prošlom vremenu gde pomoćni glagol «did» skače na početak a iza njega sledi zamenica i glavni glagol u svom izvornom obliku („infinitivu” kako se to naziva u gramatici).

To praktično izgleda ovako:

I worked every day.
Did I work every day?

You worked every day.
Did you work every day?

He/She/It worked every day.
Did he/she/it work every day?

We/You/They worked every day.
Did we/you/they work every day?

U prošlom vremenu imamo odličan primer gde se jedan glagol pojavljuje navodno dva puta, recimo u sledećem pitanju:

Did you do your homework yesterday?

Naši studenti obično vide takav primer i ostaju zbunjeni nad činjenicom da se u istoj rečenici navodno pojavljuje isti glagol i to, da stvar bude još gora, jedan je u prošlom a drugi u sadašnjem vremenu.

To, međutim, nije uopšte slučaj.

Nije reč o jednom te istom glagolu! Prvi glagol koji se vidi u tom pitanju je pomoćni glagol koji nema značenja, ne znači «činiti»!!! Taj glagol samo pomaže da se iskaže radnja rađenja domaćeg zadatka u prošlosti, to jest juče.

Drugi glagol je glavni glagol i on zaista znači «činiti, raditi».

Dakle, da, reč je o istom glagolu, ali sa dve različite i drukčije funkcije!
Potvrdne rečenice koje oblično viđamo u ovom slučaju glase:

I did my homework yesterday.

You did your homework yesterday.

He/She/It did his/her/its homework yesterday.

We/You/They did our/your/their homework yesterday.

Međutim, u ovom slučaju vidimo samo pomoćni glagol «did», a rekli smo da pomoćni glagoli nemaju značenja! Prema tome, ove rečenice same po sebi ne znače ništa zato što u njima ne postoji glavni glagol koji izražava radnju.

U stvari, on se ne upotrebljava, ali itekako postoji! U protivnom, ove rečenice nemaju nikakvog smisla.

Glavni glagol u ovom slučaju je glagol «raditi» - «do».

On mora da postoji i, po ustaljenom i nepromenljivom pravilu, dođe odmah iza pomoćnog glagloga.

Zbog toga ove rečenice u svom punom obliku glase:

I did do my homework yesterday.

You did do your homework yesterday.

He/She/It did do his/her/its homework yesterday.

We/You/They did do our/your/their homework yesterday.

Sada ove rečenice u upitnom obliku glase onako kako ih uvek i vidimo u engleskom.

One u sebi sadrže pomoćni glagol koji je skočio na prvo mesto, iza njega sledi zamenica a iza nje i glavni glagol «do» kome ovaj glagol pomaže da izrazi radnju rađenja domaćeg zadatka juče:

Did I do my homework yesterday?

Did you do your homework yesterday?

Did he/she/it do his/her/its homework yesterday?

Did we/you/they do our/your/their homework yesterday?

Nikada ne smete da mešate dva glagola «to do» i da ih posmatrate kao jedan.

I jedan i drugi imaju dve različite funkcije i nemaju veze jedan sa drugim, osim u smislu da prvi pomaže drugom da izrazi radnju a drugi je glavni glagol.
Ono što dodatno komplikuje funkciju ovog glagola je i činjenica da je glagol «to do» nepravilan, što se jasno vidi po tome kakav je u prošlom obliku.

Da je pravilan, taj glagol bi u prošlom obliku glasio «doed» - imao bi taj karakterističan nastavak «ed».

Ali budući nepravilan, on u prošlom vremenu ima oblik «did» kao pomoćni glagol.
Glagol «to have» je takođe nepravilan, tako da u engleskom jeziku ne postoji glagol «haved».

Više o funkcijama tog glagola u narednoj lekciji.